U Sveučilišnoj galeriji u Splitu otvorena je izložba Joška Marušića "DANAS jesmo sutra nismo: karikature iz tjednika Danas (1982.-1992.)". Izložba donosi izbor političkih karikatura nastalih u razdoblju velikih društvenih i političkih promjena, a posjetitelji su mogli razgledati 50 reproduciranih karikatura i šest originala, među njima i jedan cenzurirani.
- Nisam sklon izložbama vlastitih karikatura. One, poput svega što je prošlo, pripadaju svome vremenu. Ne skupljam svoje karikature, niti fotografije. I ne čitam svoje intervjue. Svako obaziranje na prošlost me uznemiruje.
Pokazuje mi kako sam bio nezreo, naivan… Bjelodano mi pokazuje da sam u odnosu na današnje vrijeme i danas takav. No, ove karikature imaju bez ikakve sumnje medijsku vrijednost. One nam pričaju priču o dramatičnom vremenu između osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Od prvog broja "Danasa" 1982. godine, gdje su na naslovnici bile fotografije Tita i Krleže, pa do posljednjeg broja iz 1992. godine s Tuđmanom, ja sam uvijek bio na elitnoj drugoj stranici. Petsto dvadeset puta! Od prve do zadnje karikature može se iščitati grafikon konačnog raspada Jugoslavije ispod čije su tijesne kože izašla tijela novih država… Bio je to višestoljetni porod, rizičan i potpomognut na različite načine, kaže nam Marušić, inače i dobitnik Nagrade za životno djelo za novinarstvo "Joško Kulušić", koju dodjeljuje Slobodna Dalmacija.
Mlađi ni ne znaju što je bio Danas, kako biste predstavili taj politički tjednik i što mu je presudilo 1992. godine, u ratno doba, kad su se tiskani mediji itekako čitali i kupovali?
- Danas je tada bio najutjecajniji tjednik u Jugoslaviji. Pogotovo pri kraju dekade, kad se raspad Jugoslavije više nije mogao odgađati. Nisu ga više mogli odgađati niti oni koji su taj raspad priželjkivali, niti oni koji su ga se užasavali, a niti oni koji su ga se plašili. Sjećam se, bio sam gost kod legendarnog kosovskog revolucionara Ibrahima Rugove i on mi je u šali rekao da sam trebao u Prištinu donijeti sto primjeraka "Danasa" i da bih se obogatio.
Polovicom osamdesetih godina, makar još jako mlad, shvatio sam ono što mnogi ni danas ne razumiju: da je (nova) Jugoslavija i zamišljena kao privremena država koja će do pada Berlinskog zida držati važnu geopolitičku ravnotežu, ali koja će i period do svoga kraja iskoristiti da se njezini nedovršeni i izmučeni narodi što više civiliziraju i europeiziraju. Budući da su ti narodi bili potpuno različito razvijeni u svakom pogledu, taj proces valjalo je kontrolirati diktatorskom kandžijom. I Tito je za to dobio potpuni mandat od pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Boljševizam mu je služio kao izlika, kao svojevrsna kemoterapija u tom improviziranom sustavu.
Smrću Tita to se jasno vidjelo. Tko je htio vidjeti. Centralni komitet Saveza komunista nije uopće postojao, a povijesnu ulogu preuzeli su republički komiteti. Odvijao se, dakle, šizofren, divergentan proces: proces raspada Jugoslavije, ali i njezina očuvanja do raspada Sovjetskog Saveza i ujedinjenja Njemačke.
Slovenski komunisti to su jasno razumjeli i pripremali su se za tranziciju iz koje će Slovenija izići kao razvijena europska zemlja. Srbija je tražila "vožda" koji će rasap iskoristiti za konačno formiranje velike Srbije, Bosna i Hercegovina je živjela u utopiji da će se već "komšije i ljudi ljudski dogovoriti". Ostale republike su čekale… A Hrvatska? U atmosferi gromoglasne šutnje, Savez komunista se raspadao i hvatale su se pozicije: stvaralo se svojevrsno partijsko višestranačje: od takozvanih "reformiranih komunista" koji će hrabro povesti Hrvatsku ka osamostaljenju, od starih boljševika kojima je Jugoslavija bila životni ideal, i od moćnih i opakih komunista Srba koji su pod egidom borbe za Jugoslaviju tabali put za Miloševićevu invaziju… Sve to se prelamalo preko stranica "Danasa". Iz tjedna u tjedan!
Svega sam bio svjestan i svega toga sam svjedok. Plašio sam se građanskog rata u Hrvatskoj jer radikalne desne snage nisu vjerovale reformiranim komunistima, a ovi, jadni, nisu im mogli niti smjeli,ništa otvoreno poručiti… A ne bi im ni vjerovali.
Kako ste birali radove koji će biti izloženi u Sveučilišnoj galeriji u Splitu?
Za ovu izložbu u potpunosti je zaslužna Ana Marušić. Njezina Zaklada skenirala je sve (!) karikature iz "Danasa", a za ovu izložbu odabrali su ih pedesetak, one koje po njihovu mišljenju reprezentiraju to vrijeme i godine u kojima su objavljene. Ja se ni u šta nisam miješao.
Ohrabrivao sam narod
Što publika može otkriti u tim karikaturama danas, a što je možda promaknulo u vrijeme njihova nastanka?Kao što znamo, na kraju dramatičnog i tegobnog puta, Hrvati su do samostalne države došli upravo onako kako je to zamišljao Ante Starčević. Pravnim putem! Ali, više od stotinu godina nakon što je on to zamišljao! Koješta je još trebalo za to. Osim nacionalne mobilizacije, društvenog sazrijevanja, međunarodnih okolnosti, ispunjene su i dvije bitne pravne pretpostavke: definirane i optimalne granice i ustavom definirani pravni subjekt Hrvatske kao države. To nam je donio ustav iz 1974. godine. Badinterova komisija je upravo na tome temeljila svoje zaključke, i sve civilizirane države koje su nas tijekom 1991. godine priznale, napravile su to bez ikakvih uvjeta!
Što je nama bilo raditi? Eliminirati velikosrbe iz tog procesa, pacifizirati Jugoslavene, i napraviti svenarodni front od poštenih nacionalista i reformiranih komunista.
Ja sam znao da se Hrvatska neće osamostaliti općenarodnim ustankom, to bi bilo samoubojstveno. Pa sam u svojim karikaturama pripremao narod da budemo sposobni i dostojni prihvatiti državu za kojom su preci čeznuli.
Ohrabrivao sam čitatelje, ismijavao letargiju, klijentelizam, sivu ekonomiju, nedostatak vjere i optimizma, rušio sam utopije kao što su radničko samoupravljanje ili državotvorno bratstvo i jedinstvo, ali sam bio protiv mržnje kao adrenalina, protiv svih laži kojima su skloni ljudi u očaju i nedoumici…
Početkom devedesetih nastaje svojevrsna anarhija. Jedni odlaze u rat za očuvanje krhke zemlje, a drugi grabe koliko mogu. "Vjesnik" kao kuća se raspada jer se "privatizacija" odvija kaotično. "Danas" je imao i nešto sreće jer ga kupuje mladi i ambiciozni poduzetnik Emil Tedeschi, ali nakon godinu-dvije i on gubi interes. Na tržištu opstaju samo tabloidi. U vrijeme velikosrpske agresije više nije bilo mjesta za čitanje "između redova". Sličan put prošla je i "Slobodna". Opstala je zahvaljujući tradiciji jačoj od svih iskušenja.
Karikature su nastajale u razdoblju dubokih promjena. Koliko su tadašnji politički i društveni izazovi inspirirali vaš rad?
Iz samih karikatura ne nazire se rat koji se odvija u pozadini. Postoje periodi kad me je glavni urednik Joža Vlahović nukao na hrabrost, a postoje periodi kad me je molio da se pritajimo. Ništa mu nije pomoglo. U jednom trenutku svi su smijenjeni i za glavnog urednika dovode čovjeka iz Beograda. Tada mi se prvi put događa da mi "ispravljaju" karikature. U objavljenim novinama nalazio sam nemušto ispravljene tekstove u "oblačićima". Kako sam ja opstao? Glumio sam dvorsku ludu i čekao da dođu "naši". Pomogla mi je i izvjesna karizma koju mi je donijela Televizija. U to vrijeme radio sam vrlo gledani TV-show "Obojena svjetlost", a imao sam i neupitan autoritet kao autor Zagrebačke škole animacije… Sjećam se kako se urednik na Televiziji Obrad Kosovac, koji je bio odlično obaviješten, čudom čudio da o meni hvalospjeve govori opaki i tajni predsjednik ideološke komisije CK. Kako to? Jednostavno, imao je sina mojih godina koji je bio oduševljen što sam ja u svojim emisijama prvi put pokazao jugoslavenskoj publici videospotove grupa Duran Duran, Eurythmics…, a imao sam i ekskluzivno pravo na nove spotove Davida Bowieja. Bio sam i član kultne strip grupe Novi kvadrat.
Na ovoj izložbi vidjet ćete i karikature koje će se vama vjerojatno najviše sviđati, a meni su najmrže. To su one za koje ćete reći: "Pa to kao da je jučer nacrtano. Sve je isto i danas…" Grozim se tih karikatura. Podsjećaju me na godišnjice mature: svi smo ostarjeli, a ostali smo isti. Dosadnjaković, žicar, pametnjaković… svi kakvi smo bili i u srednjoj školi, ali ćelavi, sijedi i pogrbljeni.
Jeste li osjećali pritisak ili cenzuru dok ste crtali za Danas ili ste imali potpunu slobodu izražavanja? Jesu li političari toga doba bili spremni pretrpjeti kritiku, pa i ruganje na njihov račun?
Budući da smo živjeli u jednopartijskom sistemu, bilo je relativno jednostavno znati što se smije, a što ne. Tu je bilo tragikomičnih odnosa! Forsirala se "modernistička", gotovo anarhična sloboda u nekim segmentima. Na primjer - u filmu. Javlja se "crni val" sa subverzivnim iskazima seksa i ekspresionizma nad kojim su se i najveći liberali u svijetu krstili s obje ruke. Grade se spomenici apstraktnih formi kojima bi zavidjeli i najžešći dadaisti i nadrealisti.
Ali… ako ste zapjevali gangu: "Obaša san zemlje oceanske, nigdi nema do moje Hrvatske…", dobili ste godinu dana zatvora! Neki časopisi pokušali su biti politički subverzivni, na primjer legendarni "Paradoks", ali je nakon nekoliko brojeva jednostavno zabranjen. U isto vrijeme milijuni su se trošili na časopise koji su objavljivali avangardne stripove i koji su gazili svojom estetikom sve što je "građansko".
Ne, u političku vrhušku nije se smjelo dirati. Izuzetak je bio samo Mika Špiljak… Naravno, lik i djelo doživotnog predsjednika bili su nedodirljivi makar je umro deset godina prije no što je bilo predviđeno da njegovo djelo potraje…
Danas je teže
Koliko se društvena klima promijenila za karikaturiste od 1980-ih do danas?U karijeri sam se bavio isključivo novinskom političkom karikaturom. Objavio sam desetke tisuća karikatura. I uvijek me ljudi pitaju: je li onda bilo teže nego danas? Odgovor je paradoksalan: danas je teže! Zašto? Rekao sam vam… U jednopartijskom sistemu točno su se, kao u "rajskom vrtu" znala pravila: što se smije, što se ne smije. Naravno, uvijek je bilo "revolucionara" koji su pravila kršili. I što su postigli? Brzo su ostali bez prostora za djelovanje! Nisam htio da se to meni dogodi. Jedno je što sam ja privatno o tom sustavu mislio, a drugo je moja profesija. Poslodavac, onaj koji te plaća - uvijek je u pravu! Ili odustani, uzmi oružje u ruke… Ali, nemoj se baviti javnim radom ako će te sutra zabraniti. Ja sam želio trajati. I mislim da sam dobro napravio. Ne, nisam ja bio oportunist, ali nisam bio niti onaj jadni dječak koji je na Trgu nebeskog mira, s vrećicom marende u ruci, stao pred tenk. Sve svjetske agencije objavile su tu snimku, ali fućkalo im se za to što je tog dečka pojeo mrak kad su se kamere ugasile.
Eto, i danas objavim četiri stotine karikatura godišnje i mislim da sam i danas potreban! Možda i više nego u doba "Danasa". Istoga dana kad je prvi višestranački Sabor izglasao neovisnost, ja sam nastavio raditi kao da se ništa nije dogodilo. A zašto je danas teže? Zato što danas svijetom vlada puno moćniji i opakiji "savez komunista". Oboružani globalnim materijalizmom, formalnim "ljudskim pravima", selektivnom demokracijom, odbacili su ekonomski marksizam i zaogrnuli se "antifašizmom" i feminizmom. U ime "liberalne socijaldemokracije" zapravo podržavaju globalni sustav korporativnog robovlasništva. Tako da danas i ne znaš tko ti je gospodar, ali te svejedno, na fini način, može pojesti mrak. Jednostavno - nemaš gdje objavljivati! A da bi objavljivao, moraš kod sebe razviti nove limite autocenzure koju se danas od milja naziva "korektnost".
Naša medijska borba za nezavisnost završila je kad i san o utopijskoj Hrvatskoj. Nakon Tuđmanova govora devedeset i pete na splitskoj Rivi. Tada Hrvatska postaje, kao i sve druge, "obična" država. Danas vidimo, pretvaramo se u zemlju za "ukras i razonodu". Živimo od dvomjesečnog turizma i europskih fondova… Neka pukne neka puškica, naše stanovništvo će se sastojati tek od siromašnih penzionera i nezaposlenih konobara.
Profesija: arhitekt
Koliko su se vaše karikature razlikovale od animiranih filmova koje ste radili u isto vrijeme?Potpuno. Karikature sam crtao uvijek za našu publiku. A crtane filmove sam radio po internacionalnim kriterijima. Karikature mi je bilo važno objavljivati, a filmovima sam afirmirao sebe i našu kulturu u inozemstvu. Spadam među pet najnagrađivanijih autora u povijesti Zagrebačke škole animacije. Vrlo često ljudi su se pitali je li to isti čovjek koji crta tako rigidne političke karikature, a radi crtane filmove koji imaju uspjeha u cijelom svijetu… Sve za ljudski i pošteno priživit, kako bi rekli naši stari…
Što vam je bilo teže: osmisliti kratki film ili pogoditi u srž teme jednim crtežom?
Ja sam po profesiji arhitekt. I karikaturama i animiranim filmovima pristupam kao projektima. Često me ljudi pitaju: kako je to raditi karikaturu svaki dan? Mora biti da stalno imaš inspiraciju! Daleko od toga. Kad bih ja živio od inspiracije, bio bih gladan kruha. Nikada, nikada ne znam unaprijed što ću nacrtati. Tek kad sjednem za stol, pred prazni bijeli papir, postavim sebi (najteži mogući) zadatak i rješavam ga kreativno i tehnički na sebi svojstven način. Koji vježbam otkad znam za sebe. "Do vrhunskog kreativnog rezultata može se doći samo racionalnim postupkom…" govorio sam stalno svojim studentima. Kanite se "inspiracije". Bit ćete prosjaci. Ali, nisu me slušali. Oni misle da je racio atak na kreativnost, i život im tako "neshvaćenima" prolazi u kafićima. Dalje… govorim im: umjetnost je softver tržišta! Eto, ja sam umjetnik i u isto vrijeme bogat čovjek. To nije proturječno. Ali, nema pomoći. Oni žive u (lijenoj!) iluziji da negdje u svijetu neke druge majke rađaju djecu koja će se obogatiti, a da oni mogu biti kreativni samo ako "jedu travu". Naravno da nikada nećeš postati kreativan kad ti krulji u želucu… To da su najveća umjetnička djela nastala u siromaštvu - čista je laž! Iza svih velikih realiziranih umjetnosti stoje mecene.
Ima li karikatura i danas, kad se sve više miče u digitalni prostor, jednaku snagu kao u doba jakih tiskanih medija?
I tada je bila marginalizirana. Doslovno. No, osim što sam crtao karikature, borio sam se uvijek i za dostojanstvo profesije. Vidim, karikature se sve manje objavljuju. Ja pripadam tiskanom dobu. Je li moguće afirmirati karikaturu preko raznih digitalnih platformi? Ne znam. Za mene je to kasno! Ali da sam na početku karijere, našao bih načina da se izborim i afirmiram! Izvrsni crtač stripa i teoretičar Darko Macan jednom je o meni napisao: "Marušić je sam sebe izmislio…" I to je točno.
Postoji li karikatura iz tog razdoblja na koju ste posebno ponosni ili koja vas još uvijek nasmije? Jeste li zbog neke požalili?
Uvijek mi je zanimljivo kako moji "suseljani" (šest mjeseci godišnje živim u selu Katuni) gledaju na moje karikature. Uglavnom ih slabo razumiju. Znaju me koji put upitati: "Je li to ti sve radiš iz glave...?" No, jednom je moj susjed Mate bio iskreno oduševljen jednom mojom karikaturom. Nacrtao sam dva suseljana u razgovoru, i jedan pita drugoga: "Mate, vidim da ove jeseni uopće ne pripremaš drva za zimu…" Ovaj (Mate) mu odgovara: "Ne. Nažalost, upala mi je sikira u med…" Sumnjam da sam ikoga svojom karikaturom uvrijedio. Sa svojim neprijateljima imam puno efikasnije načine obračuna.
Pune 32 godine svaki dan imate kolumnu Pijuni i pješaci u Slobodnoj Dalmaciji, radili ste i za "Nedjeljnu". To je impresivna radna disciplina. Kako vam to ide za rukom?
Molim vas, nećete valjda i vi jednoga Dalmatinca propitkivati o radišnosti! Radim baš svaki dan. Svaki! Ali sam odlično organiziran. Imam vremena i za "druge stvari". No, malo me stvari zanima kojima se gubi vrijeme.
Malo misto
Kao Dalmatinac koji je godinama živio radio u Zagrebu, recite mi koliko se humor razlikuje na sjeveru Hrvatske od onoga u Dalmaciji?Nećete vjerovati - nema neke razlike. Sjećate se… "Malo misto" su obožavali u Zagorju isto kao i "Gruntovčane" u Dalmaciji. Nerijetko, i u karikaturama koje objavljujem u Zagrebu koristim dalmatinsko narječje. Jer sam tako spontaniji. Naravno, uvijek mislim na takozvanu "ciljanu publiku". Drugačije karikature crtam za čitatelje "Slobodne" od onih za čitatelje "Vijenca", gdje imam stalnu kolumnu.
Ne živite više u Zagrebu... Jeste li otišli u mirovinu? Kako provodite dane?
Za ove moje godine Krleža je rekao da su najbolje godine u životu, ali nažalost - kratko traju. Iz Zagreba sam se preselio jer ne želim više živjeti u velikom gradu. Idem tamo gdje još ima nešto čiste prirode, gdje je mir, gdje mogu čuti pticu kako pjeva, i gdje su ljudi ljubazni. Zagreb mi je na dvadeset minuta vožnje (kad mi treba), a do kuće u Katunima mi je sada sat vremena vožnje kraće. Važno mi je da me, dok sam još živ, srce dobro služi. Poslije mi je svejedno…
Završili ste Arhitektonski fakultet, jeste li ikad radili kao arhitekt? Kako je uopće došlo do toga da radite stripove i filmove?
- Ne samo da sam diplomirao arhitekturu, već sam na zadnjoj godini faksa dobio i Rektorovu nagradu kao najbolji student. Ali, nisam imao vremena predugo stvarati afirmaciju. Već kao student izvrsno sam zarađivao od stripa i karikature, i nakon vojske - jednostavno sam promijenio profesiju. I pogodio sam! Već nakon dvije godine skoro sam dobio Oskara za animirani film. Ali, u duši, i dalje se osjećam arhitektom. Tako pristupam i karikaturama i crtanim filmovima. Sve je to kreativno rješavanje problema u vremenu i prostoru i traženje komunikacije s drugim ljudima. Neki pjevaju, neki plešu, neki pišu, neki žlabraju… ja crtam.
Katkad mi se čini da je moj život… život potpunog usamljenika na malom pustom otočiću na koji sam doplivao nakon strašne nesreće i potonuća prekooceanskog broda. Na taj otočić valovi su naplavili i nekoliko sanduka izvrsnog vina s tog potonulog broda. Kad sam vino popio, u prazne boce stavljao sam poruke i bacao ih u beskrajno more, nadajući se da će koja doći u ruke nekoga tko će me spasiti. Sve što javno radim - te su poruke. Ali, čini mi se da je jednu jedinu bocu do sada pronašla samo moja supruga.
Nedavno ste imali polemiku s Rajkom Grlićem. Takli ste se HAVC-a, a Grlića prozvali zbog nula filmova snimljenih u SAD-u. Potom je on vas optužio da ste kao direktor Zagreb filma Dušanu Vukotiću zabranili ulaz u zgradu 'zbog krvnih zrnaca'...
- Sve to skupa je jako žalosno. Večernji list je uljudno od mene zatražio da napišem tekst o stanju u hrvatskoj kinematografiji, i gle vraga… Ganjali lisicu, istjerali vuka! Grlić se sam razotkrio kao dio ideološkog podzemlja koje ruje na sve moguće načine protiv Hrvatske! Očajni su što nema na vidiku nekog novog Karađorđeva. "Izbacivanje" Dušana Vukotića čista je i opaka izmišljotina. Ja sam s Vukotićem bio do smrti veliki prijatelj i upravo ja sam mu 1994. godine kao direktor Svjetskog festivala animiranih filmova u Zagrebu dodijelio Nagradu za životno djelo.
Ne radi se tu o "brojenju krvnih zrnaca" nego o "prekrajanju krvnih zrnaca". Vukotić je bio ponosni Crnogorac koji je čitav život proživio u Hrvatskoj, bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i profesor na Akademiji dramske umjetnosti. Bio je vrlo lojalan novoj hrvatskoj državi i jasno opredijeljen protiv velikosrpskog projekta. I što sad hoće Grlić i njegovi? Htjeli bi od velikog Vukotića napraviti Srbina! Zašto? Doista, unutar Zagrebačke škole animiranoga filma ima nekoliko značajnih autora Srba. I jednostavno - žele nam ih ukrasti. Kao što su nam ukrali Teslu, kao što hoće prisvojiti i dubrovačku književnost…
Foto: Nikola Vilić/Cropix
