Šef Klinike za dječju kirurgiju KBC-a Split i nagrađivani znanstvenik prof. Zenon Pogorelić: Pacijenti su mi najveći ponos

Prof. dr. sc. Zenon Pogorelić, predstojnik Klinike za dječju kirurgiju KBC-a Split, jedan je od vodećih hrvatskih stručnjaka u području dječje kirurgije i minimalno invazivnih operacijskih metoda. Nedavno mu je dodijeljeno priznanje za izniman znanstveni doprinos i promicanje ugleda KBC-a Split, što je bio povod razgovoru o razvoju dječje kirurgije u Hrvatskoj, radu s djecom, znanstvenom radu, ali i zabrinjavajućem porastu teških ozljeda među djecom i adolescentima.

Nedavno ste dobili priznanje za izniman znanstveni doprinos i promicanje ugleda KBC-a Split. Što vam osobno znači to priznanje u ovoj fazi karijere?

Naravno da je uvijek lijepo dobiti priznanje, osobito kada dolazi od struke, jer to znači da kolege prepoznaju vaš rad i dugogodišnji trud. Takva priznanja imaju posebnu težinu upravo zato što dolaze od ljudi koji najbolje razumiju kompleksnost i zahtjevnost posla kojim se bavite, kao i svakodnevne izazove s kojima se susrećemo u kliničkoj praksi.

S druge strane, osobno ne patim od nagrada niti ih doživljavam kao krajnji cilj profesionalnog puta. One mogu biti potvrda da se ide u dobrom smjeru i dodatni poticaj za daljnji razvoj, ali ne mijenjaju suštinu onoga što radim niti moj pristup poslu. Motivacija ostaje ista - svakodnevni rad s pacijentima i odgovornost prema njima. Fokus mi je kontinuirani razvoj struke, uvođenje novih metoda liječenja i stalno unapređenje kvalitete skrbi koju pružamo djeci.

Gdje je Hrvatska danas u odnosu na europske centre dječje kirurgije?

Dječja kirurgija u Hrvatskoj u velikoj mjeri prati europske i svjetske trendove i rekao bih da smo u većini segmenata potpuno usporedivi s razvijenim centrima. Naravno, zbog manjeg broja stanovnika postoje rijetke i izrazito kompleksne kongenitalne anomalije s kojima se susrećemo vrlo rijetko pa se takvi slučajevi ponekad upućuju u veće europske centre s većim iskustvom. Međutim, više od 95 posto patologije koju obuhvaća dječja kirurgija uspješno se zbrinjava u Hrvatskoj i to na vrlo visokoj razini.

Posebno bih istaknuo Kliniku za dječju kirurgiju u Splitu, koja je danas potpuno „up to date”, osobito u području minimalno invazivne kirurgije i dječje urologije, ali i kolorektalne kirurgije i traumatologije. Naš rad prepoznat je i izvan Splita, što potvrđuje činjenica da nam dolaze pacijenti iz cijele Hrvatske, ali i iz regije.

Kako se dječja kirurgija promijenila posljednjih desetak godina, posebno u kontekstu minimalno invazivnih tehnika?

Osnovni kirurški principi nisu se promijenili, ali način izvođenja operacija posljednjih se dvadesetak godina značajno transformirao. Razvoj minimalno invazivne kirurgije doveo je do toga da se danas velika većina zahvata izvodi laparoskopski ili torakoskopski, što je ranije bilo dostupno samo u pojedinim centrima i za ograničen broj indikacija.

Od završetka specijalizacije kontinuirano sam poticao razvoj minimalno invazivne kirurgije u našoj ustanovi te educirao kolege dječje kirurge iz drugih ustanova u Hrvatskoj i regiji. U tom razdoblju dogodila se velika promjena - ono što se nekad gotovo uopće nije radilo minimalno invazivnim putem danas je postalo standard.

Danas se u našem centru na taj način izvodi širok spektar zahvata - od operacija ingvinalne kile, varikokele, abdominalno položenih testisa, apendektomije i kolecistektomije pa sve do složenijih zahvata poput piloromiotomija, splenektomija, nefrektomija, resekcija crijeva i operacija tumora. Torakoskopski se danas izvode i resekcije pluća te tumora medijastinuma, što je velik iskorak u odnosu na ranije razdoblje.

Posebno sam ponosan i na kolege iz Klinike koji su značajno razvili minimalno invazivne tehnike u korekciji pectus excavatuma, kao i na kolege koji se bave dječjom traumatologijom i danas izvode artroskopske zahvate na vrlo visokoj razini, uključujući rekonstrukcije ligamenata koljena i operacije meniska. Sve to pokazuje da minimalno invazivna kirurgija kod nas više nije iznimka nego standard, i to izravno u korist naših pacijenata.

Radite s djecom. Koliko je to emocionalno zahtjevnije od rada s odraslima?

Rad s djecom nosi svoje specifičnosti i može biti emocionalno zahtjevniji, osobito kada se radi o teškim bolestima ili vrlo maloj djeci. Međutim, istovremeno je i izuzetno ispunjavajući. Djeca su iskrena, nemaju veliki broj komorbiditeta i oporavljaju se znatno brže, pa su i ishodi liječenja često vrlo dobri, što daje dodatnu motivaciju.

Naravno, postoje i izuzetno teške situacije, primjerice kod malignih bolesti poput sarkoma, gdje prognoza može biti loša unatoč maksimalnom angažmanu. U takvim situacijama potrebno je pronaći profesionalnu ravnotežu i razviti mehanizme suočavanja jer bi emocionalno opterećenje u suprotnom bilo preveliko.

Svjedočimo porastu ozljeda među djecom, osobito u prometu i pri korištenju električnih romobila. Koliko je situacija ozbiljna?

Nažalost, posljednjih godina bilježimo izrazit porast dječjeg traumatizma. Djeca se sve češće bave rizičnim aktivnostima, a posebno zabrinjava nagli porast teških ozljeda povezanih s električnim romobilima.

Problem je u tome što djeca nemaju razvijen osjećaj opasnosti ni dovoljno iskustva, dok romobili mogu razvijati brzine od 50 do 60 kilometara na sat. Posljedica su vrlo teške ozljede - od ozljeda glave i mozga do višestrukih prijeloma i unutarnjih ozljeda.

Liječili smo na desetke djece s takvim ozljedama, od kojih su neke bile životno ugrožavajuće, a neka su djeca, nažalost, ostala trajni invalidi. To je ozbiljan problem koji zahtijeva jasniju regulaciju i širu društvenu reakciju.

Kako roditeljima objasniti koliko električni romobili mogu biti opasni?

Roditelji imaju ključnu ulogu i tu nema stvarne zamjene. Električni romobil nije igračka nego ozbiljno prijevozno sredstvo koje postiže brzine usporedive s prometom u gradskim ulicama.

Razlika između klasičnog i električnog romobila ogromna je - u brzini, kinetičkoj energiji i posljedicama pada. Djeca pritom često nemaju razvijen osjećaj rizika, nemaju iskustvo u prometu niti sposobnost pravovremene procjene opasnih situacija.

Roditelji zato moraju biti svjesni tih rizika i imati hrabrosti reći „ne”, bez obzira na pritisak djece ili činjenicu da „svi to imaju”. Ako dijete nije psihofizički zrelo za takvu vrstu sudjelovanja u prometu, tada mu to jednostavno ne treba dopustiti.

Važno je postaviti jasna pravila - korištenje zaštitne opreme, prvenstveno kacige, vožnja u sigurnim uvjetima i nadzor kada je potreban. Edukacija jest važna, ali sama po sebi nije dovoljna bez dosljednih roditeljskih odluka.

Spomenuli ste da govorimo o svojevrsnoj epidemiji teških ozljeda?

Da, i to nije pretjerivanje. Većinu ozljeda uspijemo zbrinuti s dobrim ishodom, ali kod određenog broja djece posljedice su trajne.

Radi se o situacijama u kojima dijete ulazi u život s teškim invaliditetom - oštećenjem mozga, paralizom, gubitkom vida ili drugim trajnim posljedicama. Ono što dodatno zabrinjava, a o čemu se možda nedovoljno govori u javnosti, jest porast pokušaja suicida među djecom i adolescentima. Sve češće svjedočimo slučajevima u kojima djeca skaču s visina, primjerice sa zgrada ili trgovačkih centara.

Takvi su slučajevi nekada bili iznimno rijetki, dok danas govorimo o zabrinjavajućoj učestalosti. Riječ je o izrazito teškim ozljedama, a čak i kada djeca prežive zahvaljujući brzoj intervenciji, posljedice su često devastirajuće. To je ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem kojem treba pristupiti sustavno.

Kako birate teme istraživanja i što čini dobru znanstvenu ideju?

Kirurgija je moj primarni poziv, a znanstveni rad prirodno proizlazi iz svakodnevne kliničke prakse. Kontinuirano operiramo, uvodimo nove tehnike i pratimo rezultate, a istovremeno pratimo literaturu i uspoređujemo vlastite ishode s drugima.

U takvom okruženju ideje dolaze prirodno - iz konkretnih kliničkih pitanja i želje da unaprijedite liječenje. Ne radi se o posebnoj filozofiji, nego o kontinuiranom radu, znatiželji i želji za poboljšanjem.

Koliko mladi liječnici danas imaju prostora za znanstveni rad u Hrvatskoj?

Rekao bih da prostora ima dosta. Sveučilišta i institucije nude brojne mogućnosti i poticaje već od studentskih dana. Istina je da je znanstveno izdavaštvo danas često povezano s financijskim troškovima, ali postoje i modeli sufinanciranja i potpore.

Najvažnije je da postoji interes i inicijativa - oni koji žele raditi znanost uvijek mogu pronaći način da se uključe u projekte i izgrade vlastiti put.

Koji biste savjet dali mladim liječnicima koji tek ulaze u struku?

Najvažnije je biti svjestan vlastitog znanja, ali i vlastitih ograničenja. Medicina ne trpi površnost ni pristup „lako ćemo”, jer se i naizgled jednostavne situacije vrlo brzo mogu zakomplicirati i završiti nepovoljno za pacijenta.

Ono što danas sve češće primjećujem među studentima i mladim liječnicima jest određena sklonost površnosti i oslanjanju na digitalne tehnologije kao zamjenu za temeljno znanje.

Digitalni alati danas su neizostavan dio medicine, ali ne mogu biti nadomjestak za razumijevanje. Pravo znanje podrazumijeva dubinu, sposobnost kritičkog razmišljanja i povezivanja informacija, a ne samo brzo pronalaženje odgovora.

Potrebno je raditi savjesno, odgovorno i profesionalno, uvijek stavljajući pacijenta na prvo mjesto. Iza svake dijagnoze stoji konkretan čovjek i upravo to nikada ne smijemo zaboraviti.

Što smatrate svojim najvećim profesionalnim ponosom i koje su vas osobe najviše oblikovale?

Najveći profesionalni ponos svakako su pacijenti i rezultati koje postižemo u svakodnevnom radu. Posebno bih izdvojio razvoj minimalno invazivne dječje kirurgije u Splitu, koji sam od početka nastojao sustavno razvijati kako bi danas postala standard u velikom broju operacijskih zahvata.

Jednako važnim smatram i kontinuirano unapređenje dječje urologije, gdje smo uveli niz suvremenih dijagnostičkih i operativnih metoda, čime smo značajno podigli kvalitetu skrbi za naše pacijente. Kada je riječ o ljudima koji su me profesionalno oblikovali, posebno bih izdvojio svoje učitelje - profesora Mihovira Biočića, dr. Dražena Budimira, dr. Jakova Todorića, profesora Nikicu Druzijanića i profesora Zdravka Perka. Od njih sam učio temelje kirurgije, ali i profesionalne vrijednosti - odgovornost prema pacijentu, kritičko razmišljanje, preciznost i stalnu potrebu za učenjem. Upravo ta kombinacija različitih pristupa i iskustava oblikovala je moj način rada i pogled na medicinu kakav danas imam.