U impresivnom ambijentu splitskog MedILS-a 9. srpnja u organizaciji Sveučilišta u Splitu i Sveučilišne knjižnice svečano je predstavljena pjesničko-grafička mapa "List je čovjek koji hoda zrakom: hommage Luku Paljetku". Ovo iznimno bibliofilsko izdanje Zbirke Biškupić okuplja 17 pjesama i 34 grafike, a posvećeno je akademiku Luku Paljetku, jednom od najvažnijih suvremenih hrvatskih književnika, pjesnika, prevoditelja i likovnih stvaratelja.
Iako je Split dan prije pogodila snažna oluja koja je na kratko uzburkala grad, večer održana na otvorenom prostoru pokazala se kao pravi odraz otpornosti i zajedništva kulturne zajednice. U izuzetno svečanom i toplom ozračju okupilo se mnoštvo uzvanika iz svijeta kulture, politike i umjetnosti, čime je događaj dobio dodatnu dimenziju značaja i prestiža. Među prisutnima zapazili smo, između ostalih, prof. dr. sc. Nikšu Jajca, prorektora za infrastrukturu, župana Blaženka Bobana, zamjenicu gradonačelnika Splita Mateu Dorčić, slikara Matka Trebotića, glumca bivšeg intendanta splitskog Kazališta Milana Štrljića i njegovu prelijepu suprugu Dašu, legendarnog splitskog fotoreportera Feđu Klarića kao i mnoge druge uglednike, čija je prisutnost i podrška još jednom potvrdila važnost i snagu kulturnih veza u gradu pod Marjanom. Večer je ispunila ne samo umjetnička, već i ljudska toplina, unatoč nedavnoj prirodnoj nepogodi.
Autor izdanja, kolekcionar, nakladnik i promicatelj grafičke umjetnosti te bivši ministar kulture u Vladi RH, Božo Biškupić, dugogodišnji prijatelj Luka Paljetka, kazao je kako iza ovog izdanja stoji osobna i umjetnička priča isprepletena dugogodišnjim suradnjama i prijateljstvima.
- Nakon smrti Tonka Maroevića, zamolio sam Paljetka da napiše sonetni vijenac u njegovu čast, što je on i učinio, a ja sam uz pomoć 33 umjetnika izdao mapu u Maroevićevu spomen. Tada mi je Luko rekao: “Ja sam njemu napisao vijenac, a tko će meni?” - prisjetio se Biškupić. - Obećao sam mu da ćemo mi to učiniti. Nažalost, Luko se ubrzo razbolio i preminuo, ali obećanje sam održao.
Mapa Paljetku okuplja pjesnike i umjetnike iz više zemalja, među njima su autori iz Japana, Bugarske, Crne Gore i Slovenije, a svi su s Paljetkom bili prijatelji ili suradnici. Svi su, naglasio je Biškupić, napisali pjesme koje dosad nisu bile objavljene, jer njegovi bibliofilski projekti uvijek promoviraju originalan i nov sadržaj.
Predgovor ovom izdanju potpisuje akademik Krešimir Nemec, koji je također priredio i biografije pjesnika, dok su biografije likovnih umjetnika povjerene Mikici Maštrović.
- Luko je bio čovjek svijeta - rekao je Biškupić. - Bio je Dubrovčanin, ali u sebi je nosio sve hrvatske krajeve. Prije smrti napisao je zbirku od 20 kajkavskih pjesama posvećenu Dragutinu Domjaniću u mjesec dana! Bio je i izvrstan crtač, malo ljudi zna za njegov slikarski opus.
O važnosti čuvanja ovakvih izdanja u ustanovama poput Sveučilišne knjižnice u Splitu Biškupić kaže:
- Mapa je darovana brojnim institucijama, uglavnom muzejima i knjižnicama, jer je iznimno važno da ovakvi rariteti pronađu svoje mjesto u kulturnim ustanovama koje ih mogu čuvati i učiniti dostupnima javnosti. Posebno mi je važno naglasiti da Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu posjeduje sve što smo ikad izdali, svih 140 edicija do sada. Njima sam redovito darivao svako pojedino izdanje kako bi se na jednom mjestu očuvala potpuna cjelina i omogućilo sustavno praćenje i proučavanje ovog dugogodišnjeg izdavačkog rada.
Na pitanje o opstojnosti bibliofilskih izdanja u digitalno doba, Biškupić odgovara bez zadrške:
- Uz svu digitalizaciju, uvijek će postojati oni koji će voljeti knjige izrađene rukom, s dušom.
Ravnateljica Sveučilišne knjižnice Ana Utrobičić zahvalila je Boži Biškupiću na darovanoj mapi, istaknuvši kako će ona biti pažljivo čuvana i s radošću dijeljena s drugima.
- Ovaj nam je dar osobito dragocjen te značajno obogaćuje našu grafičku zbirku, koju s predanošću razvijamo još od samog utemeljenja Sveučilišne knjižnice 1903. godine. Zbirka danas broji više stotina djela: grafika, crteža, plakata i mapa koje prate raznolike umjetničke izraze, a nerijetko i njihov odnos prema književnosti, jeziku te društveno-kulturnim temama - istaknula je Utrobičić.
Suradnja Bože Biškupića i Luka Paljetka trajala je desetljećima, a spojila ih je umjetnost, prijateljstvo i nevjerojatna radna energija koja je iz njih doslovce prštala. Obojica su radila gotovo opsesivno, s istim zanosom, istom preciznošću i istom strašću za stvaranjem. Biškupić je ustrajno obnavljao kulturni pejzaž zemlje, od muzeja i galerija, preko knjižnica i biblioteka, do sjedišta konzervatorskih zavoda, i sve to dok je paralelno razvijao impresivan niz bibliofilskih izdanja, poetsko-likovnih mapa koje su spajale riječi i slike, senzibilitete i estetike. Mape ovakvog tipa nastale su početkom 20. stoljeća u Francuskoj i bile su svojevrsni zajednički hommage pjesnika i umjetnika. Biškupić ih je na neki način ponovno otkrio i oživio. To je bila kapitalna stvar: kroz svoje projekte dao je priliku brojnim autorima iz različitih područja da se izraze, a istodobno je stvorio prostor suradnje, povezivanja i stvaranja jedinstvenog umjetničkog djela koje spaja riječi i sliku, duh i formu.
Luko Paljetak bio je tog istog kova. Isti unutarnji žar, ista radoznalost i spremnost da sve podredi umjetnosti.
- Sjećam se - kaže dr. sc. Joško Belamarić - kad smo prvi put zajedno radili, rekli su mi: „Slušaj, moraš ga nazvati do šest ujutro, jer nakon toga zatvara butigu i on radi.“ Bio je nevjerojatan u baratanju vremenom, ne samo satima, nego epohama, senzibilitetima, dubinama ljudskog iskustva. U njegovoj poeziji sve je bilo moguće: da bude dijete kad piše za djecu, starac kad treba govoriti mudro, i čovjek svake dobi kad piše o onome što nas sve nadilazi. Njegovi stihovi nisu bili demonstracija umijeća, nego čista, gotovo neobjašnjiva lakoća, ono što je Castiglione nazvao sprezzaturom, ključnim renesansnim pojmom. Kao da ne vidite trud, ni znoj, ni konstrukciju, samo gotov oblik, čist i blistav. Sam Luko bi rekao: „Ne mogu raditi trbušnjake, ne mogu trčati, ne mogu dizati teret. Ali mogu raditi ono što mogu raditi da ne bude smiješno.“ To „ono što može“ bila je poezija, napisana s takvom uvjerljivošću, da su ti stihovi izgledali kao da su mu darovani, kao da su prošli kroz njega - zaključio je Belamarić.
Darko Matičević, šansonjer, profesor glazbene umjetnosti i dugogodišnji prijatelj Luka Paljetka, prisjetio se njihove tridesetogodišnje suradnje i prijateljstva koje je proizašlo iz zajedničke ljubavi prema poeziji i glazbi. Njihov se odnos, kako kaže, gradio postupno, ali snažno, najprije kroz umjetnost, a zatim i kroz iskreno međuljudsko povjerenje koje ih je povezivalo do posljednjeg trenutka Paljetkova života.
- Naše je prijateljstvo započelo još dok sam bio mladi student glazbe u Splitu. Zbližila nas je poezija, glazba, a svakako i zajednički južnjački duh. No ono što je to prijateljstvo održalo desetljećima bila je uzajamna ljudska i umjetnička bliskost. Luko je bio moj vjenčani kum, a ja sam imao čast biti uz njega i u najvažnijim trenucima njegova života. Puno smo nastupali zajedno, osobito u Splitu, gdje smo organizirali brojne poetsko-glazbene večeri koje su ostale urezane u sjećanje mnogima. Posebno pamtim susrete s Tonkom Maroevićem. Njih dvojica bili su dva intelektualna diva, dva korifeja hrvatske kulture. Slušati njihove razgovore, debate, njihove misli o poeziji, prevođenju, slikarstvu i jeziku bila je škola koju nijedna akademija ne može ponuditi - rekao je Matičević.
Govoreći o glazbenom segmentu Paljetkova stvaralaštva, istaknuo je kako je taj aspekt često ostajao u sjeni njegova pjesničkog opusa, iako nipošto nije bio manje značajan:
- Luko je imao izniman glazbeni talent. Svirao je klavir i gitaru, imao izvanredan sluh i istančan osjećaj za ritam i melodiju. Bio je iznimno muzikalan, što se jasno osjeća u njegovim stihovima. Surađivao je s najvećim imenima hrvatske glazbe, napisao je libreta za tri kantate s Borisom Papandopulom, libreto za operu s Igorom Kuljerićem, dva libreta za opere sa Zoranom Juranićem, a Stanko Horvat je njegov sonetni vijenac Silazak na vrh uglazbio za glas i komorni orkestar. I to je samo segment njegova doprinosa klasičnoj glazbi.
Na području šansone, koje je i Matičevićevo područje djelovanja, Paljetkovi su stihovi našli svoj puni izražaj. Uglazbljivali su ih velikani poput Arsena Dedića, Zvonka Špišića, Hrvoja Hegedušića, Đele i Ibrice Jusića - i sam Matičević. Njegovu poeziju pretočio je u glazbu i izvodio diljem Hrvatske u obliku šansona, stvarajući s Paljetkom jedinstvenu sinergiju riječi i glazbe.
- Luko je bio jedan od onih rijetkih ljudi čija je širina talenta ostavljala bez daha. Slikar, pjesnik, prevoditelj, glazbenik, mislilac, erudit u punom smislu te riječi. Njegova stvaralačka energija bila je neiscrpna, njegova sposobnost da uđe u različite svjetove fascinantna. Iza njega je ostalo bogatstvo kojim se generacije mogu nadahnjivati - zaključio je Matičević.
Dodatnu umjetničku dimenziju večeri dao je izuzetno nadahnut poetsko-glazbeni program u interpretaciji glumaca Pere Eranovića i Davora Pavića, čije su intonacije pjesama iz mape "Hommage Luku Paljetku: List je čovjek koji hoda zrakom" odjekivale s posebnom osjećajnošću, noseći dah mora i ritam stiha. Glazbeni ugođaj dodatno je obogatio nastup šansonjera Darka Matičevića koji je njegovim stihovima udahnuo emocije koje ostaju visjeti u zraku.
Večer je vješto i s puno topline moderirala Helena Trze Jakelić, voditeljica Sveučilišne galerije, koja je s diskretnim šarmom i dubokim razumijevanjem Paljetkova stvaralaštva vodila publiku kroz stihove, glazbu i uspomene na jednog posebnog umjetnika.
