Publika na okruglom stolu „Bez cenzure, molim“ održanom u utorak, 16. rujna u Sveučilišnoj galeriji u Splitu nije bila tek puki nijemi promatrač, nego je pravim splitskim temperamentom sudjelovala u žustroj raspravi. Dvoranom je odzvanjao smijeh, kao posljedica humora na granici ironije i autoironije, tipičnog za Miljenka Smoju, u kojemu je uvijek bila prisutna neizostavna doza šale na vlastiti račun. Nije nedostajalo ni dosjetki iz publike pa je rasprava u jednom trenutku više nalikovala piciginskoj izmjeni riječi, nego klasičnom akademskom razgovoru. Ta dinamika samo je potvrdila da Split ne priznaje ozbiljnost bez humora.
U takvom ozračju posebno se istakla uvodna riječ Joška Marušića, sveučilišnog profesora i istaknutog karikaturista koji je naglasio integritet vlastite profesionalne pozicije.
Za Marušića, ključno je razlikovati medije i njihovu publiku. Ono što je dopušteno u jednom, ne može se nužno prenositi u drugi medij, kazao je objašnjavajući da svako mjesto ima svoj kontekst i pravila igre. Također je govorio o prirodi kompromisa, autocenzuri i politici, istaknuvši da ona, kao i humor, proistječe iz naših nesavršenih međuljudskih odnosa:
- Život je kompromis. Mi pokušavamo u životu sve optimizirati, svoje razmišljanje, starenje, sazrijevanje… i u tom beskrajnom traženju jedni druge ranjavamo. Politika je samo nuspojava tih odnosa - ustvrdio je Marušić
Posebno je naglasio da se njegov rad nikada nije svodio na politiku radi politike, već na pokušaj da publici otkrije dublje razloge zašto ona na nas toliko utječe. Istaknuo je kako tajna njegove dugovječnosti nije u oportunizmu i autocenzuri, nego u tome što se politikom ne bavi politički, nego na način da pokušava razotkriti ljudima uzroke zašto politika na njih toliko utječe i da ih ohrabri da izađu na svjetlo dana. Na kraju je rezimirao ono što se može shvatiti i kao životni moto: odlučio je trajati i dobro živjeti od karikature.
Novinar, karikaturist, kantautor i šansonijer, Igor Brešan podsjetio je publiku na svoje turbulentne dane u Pometu, satiričnom prilogu Slobodne Dalmacije, čiji je bio urednik čak pet puta. Iz iskustva je izvukao važan zaključak: lakše je prozvati pojedinca nego grupu:
- Nije problem prozvati pojedinca. No, kad prozoveš homogenu grupu koja se javno eksponira, onda te svi čereče.
Na kraju je naglasio da često presudnu ulogu ne igra izravna zabrana, nego autocenzura. Ipak, podsjetio je da su satiričari od feralovaca do Zorana Šprajca imali važnu ulogu u izgradnji demokratske kulture i međunarodnog priznanja Hrvatske:
- Više je to koristilo Hrvatskoj u smislu demokracije, nego što je bila sretna okolnost s tim humorom.
Karikaturist i ilustrator, Marko Ivić prisjetio se početaka ratnih godina i uloge karikature u tom turbulentnom razdoblju:
- Na početku rata, svi mi koji smo crtali političke karikature, na svoj smo način ukazivali na ono što se događalo u državi. Stvarala se država i htjeli smo dati svoj obol. Čak smo organizirali i izložbe poput Stop The War in Croatia.
Ipak, napomenuo je da je u to vrijeme bilo i cenzure u redakcijama. Prisjetio se i anegdote s vlastitim bratom, kapetanom policijskog broda Sveti Mihovil, koji je predao njegovu knjigu tadašnjem premijeru Ivici Račanu, a posebno je duhovito opisao susret s predsjednikom Stjepanom Mesićem, koji je bio oduševljen njegovom karikaturom.
Ivić je naglasio da mu je cilj uvijek bio obraćati se širokoj publici i ukazivati na društvene pojavnosti:
- Nikad nisam radikalno radio stvari kao Charlie Hebdo. Cenzura je uvijek postojala i uvijek će postojati. No, volio bih radije da mi se rad makne, nego da ga se cenzurira.
Veljko Popović, redatelj animiranih filmova i profesor na Umjetničkoj akademiji smatra da umjetnost, a posebno animacija, treba poticati publiku na promišljanje i izazivati barem minimalnu nelagodu:
- Ako se nalazimo u udobnoj čahuri, nema prostora za rast - objasnio je, naglašavajući da svaki njegov rad nastoji stvoriti priliku za mali iskorak kod gledatelja.
Za Popovića, rad koji ne izaziva promjenu je luksuz koji ne može opravdati, osobito jer animacija zahtijeva velika sredstva, često kroz državna, županijska i gradska sredstva. Osjeća snažnu odgovornost prema tim resursima i nastoji ih iskoristiti na način koji će publiku potaknuti na promišljanje i reakciju.
Popović je opisao i kako ga konflikt motivira, jer svaka reakcija, pa i kontroverza, pridonosi vidljivosti njegovog rada. Primjerice, animirani projekt inspiriran radovima Vaska Lipovca, osvojio je posebnu nagradu žirija na prestižnom Međunarodnom festivalu animiranog filma u Annecyju 2018. godine. Ipak, unatoč međunarodnom priznanju, izazvao je kontroverze u Francuskoj. Tijekom javne projekcije na trgu, gradske vlasti morale su izdati službenu ispriku zbog sadržaja koji su smatrali neprimjerenim za obiteljsku publiku.
Akademski slikar, strip-crtač i ilustrator, Vladimir Davidenko ispričao je kako je crtačka strast u njegovoj obitelji bila prisutna još od oca. Otac mu je bio pomorac i često je bilježio život posade na brodu kroz karikature. Crtao je scene svakodnevnog života: kako brod plovi, kako ga bužaju bušilicom ili kako se stvari raspadaju, ali njegove crteže nisu svi u firmi cijenili.
- U čemu je problem? Taština ili ego je proradio kod nekoga - prisjetio se Davidenko.
Unatoč prvim nesuglasicama, njegov otac nije odustao. Dao je otkaz i pronašao drugu firmu, gdje je mogao nastaviti crtati. Tamo su njegove karikature naišle na dobar prijem, pa su ih čak objavili u internom časopisu jer su ih smatrali zanimljivima i duhovitima.
Za kraj, Mladen Vuković, novinar, književnik i dugogodišnji urednik HRT-a - Radio Splita je ukazao na drugačiju vrstu cenzure, onu financijsku. Kao osnivač Udruge hrvatskih aforista, osnovane 2017. godine s ciljem da aforizam dobije svoje mjesto u hrvatskoj književnosti, istaknuo je da u povijesti hrvatskih čitanki nikad nije objavljen niti jedan aforizam, jer se oni često smatraju pukom šalom. Udruga svake godine objavljuje godišnjak u kojem autori predstavljaju svoje aforizme, ali, unatoč osam prijava Ministarstvu kulture i medija za otkup, niti jedan primjerak nikad nije otkupljen.
Moderatorice programa bile su Helena Trze Jakelić, voditeljica Sveučilišne galerije i Anđela Boljat, voditeljica Ureda ravnateljice Sveučilišne knjižice.
